Slavljenje nije samo glazbeni dio bogoslužja

Prije nekoliko godina u jednu od naših crkava dolazio je talentirani glazbenik koji je svojim darom doprinio glazbenom djelu bogoslužja. Jedan od pastora iz druge crkve, znajući da isti dolazi kod nas, upitao me je: Je li istina da … kod tebe u crkvi vodi slavljenje? Rekao sam da ja vodim slavljenje a da on svira i sudjeluje na taj način u tome djelu slavljenja. Dakle, onaj tko predvodi bogoslužje, vodi sljavljenje.

Nažalost, u mnogim tzv. Crkvama reformacijske baštine, a poglavito u pentekostnim odnosno karizmatskim crkvama uvriježio se naziv slavljenje samo za glazbeni dio bogoslužja. Uglavnom se u takvim zajednicama, kada je glazba u pitanju zapravo radi o mini koncertu. Glazbenici izlaze na stejdž (da, tako to doslovno neke zajednice zovu prostor gdje se nalaze glazbenici) i nastupaju s nekoliko pjesama. Ukoliko su pjesme melodične, pjevljive i zajednici vjernika poznate, ista će im se pridružiti u pjevanju. No, događa se da su mnoge pjesme ritmom i načinom izvedbe takve da ih se ne može pratiti. Zajednica tada uglavnom plješće ili cupka (pleše) u mjestu. Mlađima je to “cool” i “slavljenje” im je najzanimljiviji dio bogoslužja.

No, ovakvo shvaćanje slavljenja je krivo i obezvrjeđuje bogoslužje u cjelini.

Kada se kršćanska crkva okuplja na zajedničko bogoslužje, što je ne samo dužnost, već i potreba svakoga vjernika, ona se okuplja da slavi Boga. Sve što se na bogoslužju događa je slavljenje. Kada se molimo, slavimo Boga, kada pjevamo, slavimo Boga, kada slušamo čitanu Božju riječ slavimo Boga, kada slušamo propovijed slavimo Boga, kada pristupamo Stolu Gospodnjem slavimo Boga. Pa čak i kada dajemo svoje priloge za potrebe djela Božjega, slavimo Boga za sve što nam je dao.

Naše srce u bogoslužju treba biti u potpunosti okrenuto prema slavljenju Boga. Mi na bogoslužju nismo niti zbog dobre glazbe, savršenih ritmova i instrumenata. Nismo na bogoslužju niti zbog talentiranih propovjednika od kojih nerijetko očekujemo motivacijske govore koji će nas umiriti umjesto jasne, čiste i nedvosmislene Božje riječi koja ponekada zna i uznemiriti. Na bogoslužje dolazimo da bi smo slavili, proslavili Boga cijelim našim bićem, duhom, dušom, tijelom. Slavljenje se ne mjeri jačinom zvuka gitare ili bubnjeva, umjetno stvorenoj atmosferi. Slavljenje je izraz naše duše, okrenutost našeg srca k Bogu.

Hvala Bogu za dobre glazbenike, kvalitetne instrumente i pjesme koje se pjevaju u našim crkvama. Pjesma je oduvijek bila važan dio kršćanskog bogoslužja, kršćanskog slavljenja. No, ona je samo dio slavljenja Božjeg naroda kada se okupi zajedno na bogoslužju.

Kada je o tome djelu slavljenja riječ, nerijetko se smatra kako je samo živahna i vesela glazba ona koja proslavlja Boga. No, ako pogledamo psalme, pjesmaricu starozavjetnog Božjeg naroda i rane crkve pa i crkve kroz sva razdoblja, vidjet ćemo kako osim psalama koji veličaju Boga postoje i psalmi plača, pokajanja, zabrinutosti. I tradicionalne kršćanske pjesme koje se stoljećima pjevaju u različitim crkvama slijede taj princip. Mnogi odbacuju tradicionalnu kršćansku glazbu kao manje vrijednu jer u njoj, kako bi netko rekao “nema vatre”. No, kada je doista vatra Duha Svetoga u našim srcima, tada će i naše slavljenje Boga u svakom segmentu bogoslužja biti usmjereno k Bogu.

Na bogoslužju trebamo izraziti radost zbog svega što je Bog učinio za nas, ali ne smijemo zaboraviti i na strahopoštovanje. Strahopoštovanje ne znači uvijek smirenost niti veselje podrazumijeva uvijek buku. Naši osjećaji trebaju biti uravnoteženi a naše slavljenje Bogu ugodno.

Suvremeno doba i razvoj tehničkih mogućnosti u glazbenom smislu, omogućilo je održavanje velikih kršćanskih koncerata na kojima se izvodi kršćanska glazba. Hvala Bogu za takve mogućnosti proslavljanja Boga i evangelizacije. No, koncerti duhovne glazbe nisu redovita bogoslužja Riječi i sakramenta (iako se naravno i na njima može proslavljati Boga) niti od bogoslužja treba stvarati koncerte. Treba sačuvati svetost vremena kada se kršćanska zajednica okuplja na jednom mjestu kako bi molila, slušala Božju riječ, pjevala, pristupala Stolu Gospodnjem i time kroz sve navedene elemente imala redovito slavljenje Boga.

Autor: Biskup Jasmin Milić

Izvor: IPA